Dijamant nade - vrijednost, povijest i misterij

Stoljećima je dijamant Hope ostao jedan od najpoznatijih i najvećih obojenih dijamanata na svijetu. Bilo da je to zbog ogromne kolekcije dijamanta bogatih vlasnika, lopova i francuskih kraljevskih obitelji, ili njegove žive boje i impresivne veličine, ili čak njegove ozloglašene reputacije ukletog dijamanta, dijamant Hope i dalje je jedan od dijamanata o kojima se dosad najviše govorilo. S podacima o vlasništvu koji datiraju unazad gotovo četiri stoljeća, dijamant Hope imao je impresivan popis vlasnika prije nego što je 1958. godine doniran Smithsonian Institutionu, gdje se i danas nalazi u Nacionalnom prirodoslovnom muzeju.

Težak od 45,52 karata, dijamant Hope odiše sjajem i ljepotom svojom otmjenom tamno sivo-plavom bojom i VS1 ocjenom čistoće. Danas jastučić antikni dijamant briljantnog reza ima fasetirani pojas i dodatne fasete na paviljonu te je okružen privjeskom od 16 bijelih dijamanata, oblika kruške i jastučića.

Što čini Hope Diamond posebnim?

Nedavno istraživanje u kolovozu 2018. pokazalo je da su plavi dijamanti, poput dijamanta Hope, među najrjeđim dijamantima na Zemlji. Nedavno istraživanje provedeno na približno 13,8 milijuna dijamanata pokazalo je da je samo 0,02 posto kategorizirano kao plavi dijamanti.

Nadalje, studija, koja je objavljena u časopisu Nature, sugerira da plavi dijamanti nastaju četiri puta dublje u Zemlji od bezbojnih dijamanata, na dubinama od preko 400 milja ispod površine. Dugo je vrijeme podrijetlo plavih dijamanata bilo zagonetka za geologe i draguljare, ali ovo novo istraživanje ponudilo je uvid u složene geološke sekvence koje stvaraju plave dijamante poput nedostižnog dijamanta Hope.

Povijest dijamanta nade

Vjeruje se da je nastao u rudniku Kollur u Golcondi u Indiji, dijamant Hope izvorno je bio mnogo veći kamen kada ga je u 17. stoljeću kupio francuski trgovački putnik Jean Baptiste Tavernier. Tavernier je kasnije opisao 112 dijamanta od 3/16 karata kao prekrasne ljubičaste boje i pomalo grubo brušenog u trokutasti oblik. Veći kamen ubrzo je nazvan Tavernier Blue i bio je preko 60 karata veći od dijamanta Hope, koji je u konačnici samo mali komadić onoga što je kamen nekad bio. Zanimljivo, dok su stručnjaci oduvijek sumnjali da je dijamant Hope izrezan iz Tavernier Bluea, tek je 2005. dokazano da je potomak većeg kamena.

Godine 1668. Tavernier je prodao Dijamant, zajedno s nizom drugih velikih dijamanata i nekoliko manjih, kralju Luju XIV. Prema Journal of the Royal Society of Arts, Tavernier Blue je postao prvi zabilježeni plavi dijamant u Europi i postao je poznat kao 'Blue Diamond of the Crown' ili 'French Blue', zbog svoje opisane intenzivne čelično-plave boje . Pet godina nakon kupnje dragulja, kralj Luj ga je dvorskom draguljaru Sieuru Pitauu dao smanjiti na ⅛ karatni kamen. Želeći pokazati najbolje aspekte kamenja i blještavi sjaj, Louis ga je potom dao staviti u zlato i objesiti na vrpcu oko vrata, koju je nosio u svečanim prilikama.

Godine 1749. kralj Luj XV dao je ponovno postaviti kamen s impresivnim crvenim spinelom za Orden zlatnog runa, koji je izradio dvorski draguljar Andre Jacquemin. Sljedećih nekoliko godina prije Francuske revolucije, francuski monarsi nastavili su nositi prekrasan rijedak dragulj. Iako nema povijesnih dokaza, mnogi vjeruju da je čak i Marija Antoaneta nekoliko puta nosila prekrasnu francusku plavu boju. Nakon pokušaja Louisa XVI. i Marie Antoniette da pobjegnu iz Francuske 1791. tijekom Francuske revolucije, krunski dragulji francuske kraljevske riznice predani su vladi na sigurno čuvanje. Tijekom jednotjedne pljačke 1792. godine ukraden je veliki dio francuskog krunskog dragulja, uključujući francuski plavi. Dugo se godina vjerovalo da je Luj XVI. posljednji vlasnik francuske plave.

Tek početkom 19. stoljeća manji plavi dijamant od 45,52 karata s prelijepom ljubičastom nijansom koja je odgovarala Tavernieru, ponovno se pojavio u Engleskoj u posjedu londonskog trgovca dijamantima Daniela Eliasona. Čvrsti dokazi upućuju na to da je to zapravo bila prepravljena francuska plava boja. Nekoliko referenci sugerira da je dijamant na kraju kupio kralj George IV, no nakon njegove smrti 1830., najvjerojatnije je prodan privatnim kanalima kako bi se nadoknadili njegovi ogromni dugovi.

Godine 1839. Dijamant se pojavio u katalogu zbirke dragulja poznatog Henryja Philipa Hopea, po kojem Dijamant danas nosi svoje ime. Nažalost, u katalogu nema dokaza o tome kako je došao do dijamanta ili koliko ga je platio. Nakon njegove smrti kasnije tijekom godine, dijamant je proslijeđen njegovom nećaku Henryju Thomasu Hopeu, a potom unuku njegova nećaka lordu Francisu Hopeu. Tijekom sljedećih nekoliko godina, dijamant je prošao niz različitih vlasnika, sve dok nije preprodan Pierreu Cartieru 1909. Godine 1910., dijamant Hope pokazan je društvu iz Washingtona, gđi Evalyn Walsh McLean, u Cartier's u Parizu. Nakon što je ponovno postavio dijamant i postavio ga kao ukras za glavu na troslojni krug od velikih bijelih dijamanata, Cartier je prodao dijamant gospođi McLean 1911. Ubrzo nakon toga, dijamant Hope postao je privjesak na ogrlici koja je ostala i danas.

Nakon smrti gospođe McLean 1947., Harry Winston Inc. iz New Yorka kupio je njezinu cijelu kolekciju nakita, koja je uključivala i dijamant Hope 1949. Sljedećih 10 godina dijamant Hope izlagan je na mnogim izložbama i dobrotvornim događanjima diljem svijeta, prije nego što je je doniran Smithsonian Institutionu, gdje je i danas kao glavna atrakcija. Otkako je ponovno udomljen 10. studenog 1958., dijamant Hope napustio je Smithsonian samo četiri puta zbog izložbi ili radova čišćenja i restauracije. S tako opsežnom poviješću koja seže četiri stoljeća unatrag, nije ni čudo da dijamant Hope ostaje omiljen mnogima diljem svijeta.

Dijamantna kletva nade

Možda je najzanimljiviji aspekt dijamanta Hope navodno prokletstvo koje se proširilo na njegove vlasnike tijekom posljednja četiri stoljeća. Prema legendi, dijamant Hope donio je veliku nesreću osobi koja je posjedovala i nosila dragulj, uz priče o samoubojstvu, ubojstvu, bankrotu, propalim brakovima i tragedijama. Međutim, postoje jake indikacije koje upućuju na to da su te priče izmišljene kako bi se povećao publicitet, a time i vrijednost prekrasnog dragulja. Uz to, još uvijek postoje odgovarajući dokazi koji upućuju na to da legenda također ima nešto istine.

Legenda potječe iz vremena kada je Jean-Baptiste Tavernier otkrio plavi dijamant u rudniku Kollur u Golcandi u južnoj Indiji. Pretpostavlja se da je dijamant prethodno bio ugrađen u glavu kipa hinduističke božice, možda kao oko. Neke priče sugeriraju da je Tavernier osobno uzeo dijamant sa statue, dok druge kažu da je netko drugi prodao svoj plijen Francuzima. U svakom slučaju, svaka se legenda slaže da je upravo ovaj čin krađe prvobitno bacio prokletstvo na kamen. Neke priče govore da su Taverniera nakon toga navodno nasmrt izmrcvarili psi, iako dokazi upućuju na to da je umirovio bogataša nakon što je prodao dragulj francuskom kralju Luju XIV.

Početkom 20. stoljeća brojne su novine objavile članke koji su navodili navodne slučajeve nesreće s dijamanta Hope, što je dodatno proširilo priču o prokletstvu. Članak u New York Timesu iz 1911. navodi primjere od odrubljivanja glava kralju Luju XVI. i njegovoj supruzi Marie Antionette, do samoubojstva i čak privremenog nošenja Jacquesa Coleta, užasnog silovanja i ubojstva princeze de Lamballe, sve kao slučajeve koji upućuju na Dijamantovo prokletstvo.

Kasnije se sugeriralo da je draguljar Pierre Cartier dodatno potaknuo šaputane priče primjenom elemenata iz romana Wilkieja Collinsa 'Mjesečev kamen' na priču o dijamantu Hope, tijekom posjeta Evalyn i Neda McLeana Cartierovoj trgovini u Parizu. Pretpostavlja se da je Cartier izvezao priču u pokušaju da ih uvjeri da kupe dijamant. Priča je uspješno navela Evalyn da kasnije kupi dijamant i ubrzo je postala jedna od najpoznatijih vlasnica dijamanta Hope. Iako su dokazi upućivali na to da je prokletstvo izmišljeno kako bi se povećao publicitet, misterij i privlačnost dijamanta Hope u 20. stoljeću, nesreća je ipak uslijedila nakon toga, s preminuo je svekrva gospođe McLean, njezin sin je umro u dobi od devet godina, njezin suprug razvodi se zbog druge žene i ubrzo nakon toga umire u duševnoj bolnici, njezina kći umire od predoziranja drogom u 25. godini, a obitelj gubi svoje bogatstvo zbog bankrota.

Čak je i poštar koji je dostavio dijamant Smithsonianu nakon što ga je donirao Harry Winston 1958. godine ubrzo nakon toga pretrpio nagnječenu ozljedu noge, njegov dom se zapalio, a njegova žena i pas ubrzo su umrli.

Dok mnogi vjeruju da su se ove nesreće dogodile zbog dijamanta Hope, drugi su nepokolebljivi da su to samo slučajne okolnosti i da se za njih mogu okriviti drugi uzroci. Kustos Smithsonian Jeffrey Post rekao je za PBS kako vjeruje da je prokletstvo zanimljiv dio povijesti Dijamanta, ali da to nije istina.

“Kletva je fascinantan dio priče o dijamantu nade koji je pomogao da dijamant postane toliko poznat. Ali kao znanstvenik, kao kustos, ne vjerujem u kletve”, rekao je gospodin Post.

Bez obzira vjerujete li u prokletstvo ili ne, zloglasna povijest dijamanta nade koja seže više od četiri stoljeća dokazuje da je to zabavno štivo. Ako ste oduševljeni ljepotom i rijetkošću plavih dijamanata kao što je dijamant Hope, danas ga možete kupiti na aukciji Gem Rock Auctions.

KUPUJTE PLAVE DIJAMANTE

Blue Diamonds